Nedjelja dobrog pastira

Prva Crkva – apostoli Uskrsnulog gorljivo, beskompromisno i hrabro navješćuju evanđelje: Isusa. Pronose Radosnu vijest gradovima, narodima, plemenima, pucima i jezicima. Navješćujući Isusa onima koji imaju uši za Božji glas ispunjaju radošću i Duhom Svetim, a onima koji trpe od duhovne gluhoće i zatvorenosti srca postaju povodom za bijes i zavist.
Apostoli Kristovi prolaze gradovima. Gradovi u simboličkom smislu predstavljaju znak nastanjivanja nomadskih naroda, mjesto zaustavljanja i stabilnosti, mjesta sigurnosti i uređenih ljudskih zajednica, mjesta uređenog društvenog poretka. Prema srednjovjekovnim nazorima čovjek je hodočasnik iz jednoga grada u drugi: život je prijelaz iz zemaljskog, donjeg u nebeski, gornji grad. «Gore je grad svetaca; dolje, ljudi, hodočasnici milošću, (izabrani) građani grada odozgo hodočaste u kraljevstvo.» (DAVS,32) U Starom zavjetu gradovi se opisuju kao osobe, a u Novom zavjetu grad poprima značenje i postaje simbolom majke što je lijepo opisano u Pavlovoj poslanici Galaćanima, a posebno opširno obrađeno u Otkrivenju u kojem su suprotstavljeni dva grada: Veliki Babilon i Nebeski Jeruzalem. Nebeski grad rađa duhom, zemaljski grad tijelom.
Prototip ovoj simbolici nebeskog i zemaljskog grada, donose nam upravo nedjeljna čitanja u slici pogana koji «su slušali radovali se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše» i Židova koji su se «puni zavisti psujući suprotstavljali onomu što je Pavao govorio»; učenika koji slušaju glas Isusov i koji ne odbacuju od sebe život vječni, i Židova, njima podložnih „bogobojaznih žena“ i gradskih poglavara koji odbacuju Riječ Božju i «sami sebe ne smatraju dostojnima života vječnoga», kako im poručuje sveti Pavao. Sveti Ivan u knjizi Otkrivenja donosi eshatološku viziju Života kojega neće izgubiti nitko od onih koji poslušnošću riječi Božjoj ostaju u ruci Očevoj, u kome je štit i svaki oblik sigurnosti koji ne jamči ništa i nitko drugi osim Oca. Ruka Isusova je ruka Očeva, ruka u kojem nam je nezasluženo pružena Božja snaga, vlast, pomoć i zaštita.
Otvorimo, stoga, svoje uši za glas Dobroga pastira, vjerujmo i smatrajmo sebe dostojnima života vječnoga, priklonimo se strani onih koji čuju, raduju se, slave i vjeruju riječi Božjoj, prihvatimo ispruženu ruku Očevu, njegovi zaštitu i vlast i znajmo: «da je Gospodin Bog: on nas stvori i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove.» (Ps 100, 3) A.H.