Župa Sv. Leopolda, Ljubljanica-Voltino (cjeloviti naziv) broji oko 6500 župljana od ukupno 13000 stanovnika koji žive na ovom području. Kao što sam naziv župe kazuje ona obuhvaća dva naselja: Ljubljanicu i Voltino. U naselju Ljubljanica su ptretežito obiteljske kuće, a u Voltinom stambene zgrade. Već ta činjenica određuje dobrim dijelom i mentalitet ljudi. Središtem župe prolaze dvije ulice u znaku križa: Baštijanova i Dragutina Golika (nekada Drvinje, a još prije Kroflinova). Na
zapadu je omeđena potokom Kustošakom, na istoku potokom Črnomercem, sa sjevera Hanamanovom i Klanječkom, a na jugu Zagrebačkom (donedavno Ljubljanskom) avenijom.
Ljubljanica i Voltino su dva naselja na zagrebačkoj Trešnjevci. Jedno (Ljubljanica) nam je poznato po tome što je tamo okretište tramvaja, a u drugom (Voltino) je smještena elektrotehnička srednja škola i sjedište nekadašnjeg tvorničkog “diva”, “KONČARA”. U župi su i dvije osnovne škole: OŠ Ljubljanica i OŠ Voltino, te vrtić na četiri lokacije.
U početku su ova dva naselja su spadala u župu Sv. Marka Križevčanina na Selskoj Cesti. U samom početku se vidjela potreba osnivanja centra koje bi uz matičnu crkvu bilo mjesto okupljanja vjernika ova dva naselja.
Zato se 1972. godine u Subotičkoj ulici na Ljubljanici kupila doduše starija ali poveća kuća koja je uz neke manje adaptacije postala mjesto u kojem su se slavile nedjeljne mise i održavala župna kateheza. Jedno vrijeme je u tom prostoru djelovala udruga: “Djetešce na sunašce” koja savjetima i konkretno pomaže samohranim majkama i obiteljima s problemima.
Svećenik je u ovu crkvu dolazio na ispomoć iz župe Marka Križevčanina. Tako je bilo sve do 1994. godine kada su ova naselja udružena u novu župu Ljubljanica – Voltino sa svojim zaštinikom svetim Leopoldom Mandićem – postala samostalna župa. Župa je postala posve samostalna 0. kolovoza 1994. godine, a primopredaja je bila 24. kolovoza. Za prvoga župnika imenovan je vlč. Marijan Gradinščak koji je tu dužnost obavljao do 1998. godine. Naslijedio ga je sada
već pokojni mladi svećenik vlč. Josip Žganec kojemu je kroz jednu godinu pomagao vlč. Josip Šimunović. Godine 2000. župa je dobila sadašnjeg župnika vlč. Davora Štuljana.
Crkva i duhovni centar je tada još uvijek obiteljska kuća. To je maleni prostor za potrebe jedne tako velike župe. Osim kao crkva, isti prostor istodobno služi i kao vjeronaučna dvorana i župni stan s time da se spavaonica toga stana nalazila u susjednoj garaži. Zbog tih razloga pristupilo se osmišljavanju novog pastoralnog centra, odnosno crkve i pripadajućeg prostora. Do 1999. godine prikupljena je sva potrebna dokumentacija, pribavljeno zemljište na uglu Drvinja, sadašnje Golikove ulice i Baštijanove Ulice, plaćena komunalna naknada te pribavljena građevinska dozvola koja je na snazi od 2001. godine.
U jesen 2001. godine na mjestu garaže napravljen je novi župni stan s vjeronaučnom dvoranom u prizemlju, što uvelike umanjilo poteškoće rada zbog nedovoljnog i nepraktičnog prostora. 2002. godine odobren je i dio sredstava od Zagrebačke nadbiskupije za početak gradnje Crkve, koja će naravno, nositi naziv zaštitnika župe – Leopolda Mandića. Gradnja je službeno započela na blagdan sv. Leopolda Mandića 12. svibnja, kada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić blagoslovio
gradilište i postavio kamen temeljac za novu crkvu i pastoralni centaru našoj župi.
U povelji koja je postavljena u kamen temeljac stoji da su gradnju ove crkve započeli vjernici župe sv. Leopolda Mandića uz pomoć Nadbiskupskog duhovnog stola. Ta je konkretna financijska pomoć bila itekako potrebna na početku i tijekom gradnje nove crkve. Crkva je zahvaljujući financijkoj podršci ekonomata nadbiskupije u dvije godine 2002./03. stavljena pod krov. U jesen 2002. naša je župa p prvi puta dobila đakona Danijela Dukića.
Đakon je došao u zadnji čas kao vrijedna pomoć župi gdje je crkva u izgradnji.
Uoči Božića 2003. godine postavljena je bravarija, crkva je zatvorena i mogli smo po prvi puta, doduše još u nedovršenom hladnom prostoru slaviti sv. Misu polnoćku. To je ujedno prva sv. Misa koja se slavila u našoj crkvi. Prvi događaj u crkvi ipak je bio Božićni koncert i gostovanje KUD-a Gornji Dragonožec, 21. prosinca iste godine. Veliko je uzbuđenje vladalo uoči te mise polnoćke. Mnogi ljudi su dolazili još u nevjerici. Za neke se to dogolilo “tako brzo”. A svi župni suradnici i vjernici bili su ponosni i radosni jer sudjeluju u ostvarenju sna većine ljudi ove župe.
U 2004. godini isplaćivali smo dugove za bravariju i polako se privikavali na novu crkvu u kojoj smo redovito slavili nedjeljne i blagdanske mise. O Uskrsu je napravljena nova nadstrešnica i postavljen križ na pročelju crkve. Bilo je još puno ideja, ali na materijalnom planu te godine nismo mogli učiniti puno više.
Godina 2005. bila je godina u kojoj smo ponovno otvorili gradilište osobito u jesen i krajem godine. Preko ljeta napravljena je izolacija u samoj crkvi, instalirane su cijevi za podno grijanje. Jesen je bilo vrijeme u kojem je čudom napravljena čitava odvodnja i priključak, uveden plin, uređena kotlovnica sa svom opremom, učinjene instalacije elektrike, izvedene glazure i žbuke te hidrantska i toplinska mreža. Tada su na vidjelo došli i mnogi nedostaci ove građevine koje je trebalo ispravljati i sanirati. Bili smo prisiljeni promijeniti i nadzornog inženjera Davora Salopeka kojega je zbog udaljenosti (putovao je iz Petrinje) zamijenio Zlatko Korunda.
U proljeće 2006. završila je većina radova na stambenom objektu uz crkvu. Kupljen je i namještaj te se uoči ljeta već moglo useliti u novi stan. Uskoro je i župni ured započeo djelovati na novoj adresi. Dobili smo i rješenje katastra o kućnom broju, tako da se sada naša crkva nalazi u ulici D. Golika 42. Sve se ovo moglo ostvariti zahvaljujući pomoći vjernika naše župe koji su svojim doprinosima zdušno pratili tijek izgradnje. Jedan dio tereta također su iznijeli i “veliki” donatori (tvrtke i pojedinci). Ostatak što nam je nedostajao da sve financijski premostimo dobili smo podizanjem kredita u banci.
U ljeto 2007. godine započeli su radovi na unutarnjem uređenju crkve. Napravljena je elektroinstalacija, crkva je ožbukana i obojana. U rujnu je postavljen i zadnji od 8 prozorskih vitraja, rad akademskog slikara i našeg župljanina prof. Marijana Jakubina. Početkom radova u interijeru došli smo pred sam kraj izgradnje crkve.
