Evanđelje druge korizmene nedjelje opisuje nam nesvakidašnji, veličanstven prizor Isusova preobraženja. Isus se popeo na vrh gore, te sa sobom poveo apostole Petra, Jakova i Ivana. Na brdu je Isus potražio samotno mjesto i molio se. No tada je Isus trojici apostola dao zaviriti u komadić neba, pred njima se preobrazio. Na trenutak je pustio da zasvijetli njegova slava koju je obično skrivao. Za apostole Petra, Jakova i Ivana preobraženje je bilo neponovljivo iskustvo. Ta duhovna vizija u Petra je izazvala takav osjećaj ugodnosti da je htio to stanje što dulje zadržati. Ne pomislimo li i mi, čitajući ovo Evanđelje o Kristovoj preobrazbi na gori, kako bi rado doživjeli ono što su doživjeli trojica Isusovih učenika. Pomišljamo: i mojoj bi vjeri tada možda bilo mnogo toga jasnije i jednostavnije, u mojoj bih vjeri bio sigurniji i postojaniji u kušnjama.
‘Dobro nam je ovdje’, ne bi trebao biti moto našega života na zemlji, jer je to pokazatelj da su naše oči i želje usmjerene prema prolaznom blještavilu ovoga svijeta, a ne prema bitnim istinama na kojima se može utemeljiti život. Ako se usredotočujemo na zemaljsku dobrobit umjesto da hranimo vlastiti život, ispunjamo ga ispraznošću. A stvoreni smo za život u Božjoj slavi. To je velik dar, vrijedan da dokraja nosimo svoje križeve i hodimo Božjim putem do vječnog gledanja Njegova lica.
Istinski i osvjedočeni vjernik živi od vjere. Vjera je sigurno gledanje budućnosti, posjedovanje onoga čemu se nadamo. „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“, kaže nam sâm Isus. Divan primjer istinske vjere i povjerenja u Boga nalazimo u današnjem prvom čitanju. Abraham je dobio Božju zapovijed i obećanje. Ništa nije vidio od onoga što mu je obećano, ali on ide kamo ga Gospodin šalje. Njegovi su koraci bili koraci vjere. Unatoč svim kušnjama na tom putu hodio je u potpunom predanju u Gospodina, koji ga je krijepio.
Svrha Preobraženja na gori bila je svjedočanstvom Oca učvrstiti vjeru učenika u Kristovo božanstvo preobraženjem njegova tijela te izričitom Očevom izjavom: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“ i naredbom: „Slušajte ga!“ (Mt 17,5) pokazati put kojim treba ići. Jer, bližio se dan Kristove muke, koji je prijetio da apostolima pokoleba vjeru. Preobraženjem se najavljuje uskrsnuće koje slijedi nakon poniženja u muci i na križu. Jedno i drugo bila je Očeva volja. Taj Očev glas na gori skreće nam pozornost na ono što je bit našega života, na aktivno traženje Božjega lica i slušanje njegovih riječi. Ozbiljno se posvetiti izvršavanju onoga što nam je rekao Očev glas, znači ugraditi neprolaznost u svoj život.
Naše preobraženje dogodilo se već u sakramentu krštenja, kada nam je izbrisan istočni grijeh, a dušu obasjala posvetna milost. U Isusovu preobraženju naviješteno je, pak, i naše vlastito konačno preobraženje, jer smo stvoreni za neraspadljivost.
Događaj na Taboru ne završava usponom na goru i gledanjem preobraženog Isusa, već se razrješava u silasku s gore u svijetu patnje i smrti. U hodu za Isusom, koji prihvaća Očev plan spasenja i križ, pronalazi se put do iskustva Božje slave, do života u vječnosti. Stav vjernika pred Bogom je prigibanje naše vlastite volje pred voljom Božjom, jer je ona za naše dobro, za naš spas, iako ponekad ne razumijemo neke Božje poteze. Tu će se na poseban način pokazati naša vjera i predanje u Očev plan s našim životom. Preobraženje je dar do kojega se dolazi samo jednim putem – prihvaćanjem križa.
M. M.