NEDJELJNA PORUKA
24.01.2010. - IZBORI, POPLAVE I POTRES
Ove teme zauzimaju glavno mjesto ovih dana u našim medijima, ali i u međusobnim
razgovorima. Ni mi kršćani ne možemo ostati mimo svih događanja koja zaokupljaju
sve ljude. Nalazimo se na početku godine kojoj neki nagoviještaju crne
statistike. Uz evropsku recesiju kojoj se polako nazire kraj, mi u Hrvatskoj tek
ulazimo u krizu koja je posebna i tipična samo za naše prilike. Dugo su naši
vlastodršci propuštali učiniti neke radikalne rezove, ali čini se da će ove
godine trebati konačno nešto učiniti. Već su mnoge tvrtke zatvorene, a mnogi
radnici po nekoliko mjeseci nisu dobili plaću. Netko je predvidio da će u ovoj
godini oko pet stotina radnika mjesečno ostati bez posla. Ne znamo da li su ta
predviđanja točna i nismo sigurni da li će se ostvariti, ali svakako kriza je
ušla i u naše domove i u naše džepove. Ispraznilo se i ono malo zaliha koje smo
teško uštedjeli proteklih godina.
No kad iz naših koliko toliko toplih domova gledamo užasne kadrove iz Haitija
u kojoj je potres cijeli jedan grad sravnio sa zemljom. Ili kad gledamo
poplavljene kuće oko ličkog sela Kosinj, u kojem su ljudi u kućama zarobljeni,
tada se ipak malo umirimo. Zaboravimo sve strahove i loše prognoze i pomislimo:
«Pa još je onda dobro nama ovdje!» Odemo do hladnjaka i popijemo pivo ili
sok, skoknemo u dućan kupiti novine i kruh, upalimo tv. da imamo prozor u
svijet, na štednjaku se uvijek nešto skuha i pripremi..
Neki dan odem na tržnicu i vidim da su sve tezge pune. A gospođa iza hrpe povrća
glasno razmišlja: «Ima svega, ali nema pinezi!» Time je rekla istinu, znamo da
se bez novaca ne može. Tko će plaćati režije, tko će kupovati namirnice, čime se
uzdržavati?
Sve su to pitanja današnjeg čovjeka. I još mnoga druga koja svakoga od nas
ponaosob muče i s kojima se borimo.
Međutim mi vjernici, angažirani u Crkvi pitamo se a gdje su tu duhovna dobra.
Brinemo se za svoju egzistenciju i za svoj život. To je razumljivo. No, da li se
brinemo barem malo, barem mrvičak, za svoju dušu i svoj duhovni život. Što
svatko od nas uopće čini da utaži tu duhovnu glad koja je u nama?
Zadnju godinu nalazimo se u krizi. Bilo je i već prije materijalnih kriza koje
su trajale jednu ili nekoliko godina. Ali već četrdeset godina nalazimo se u
krizi duha, u krizi morala, u krizi čovještva i to nas ne zanima!? O tome ne
govorimo toliko ni u medijima, ni u međusobnim razgovorima.
U duhovnu recesiju smo već davno ušli, ali to nas toliko ne žulja. Želimo je
nadomjestiti materijalnim stvarima. I to smo činili sve do sada.. Međutim što
ćemo činiti kada nam se materijalna sredstva ograniče ili oduzmu? Hoćemo li
ostati ljudi i čime ćemo hraniti dušu svoju?
Nekada su se u našim župama svakih desetak ili dvadesetak godina održavale
misije. To je bila duhovna obnova koja je trajala tjedan dana a vrijedila je za
cijelu župu. I svi su sudjelovali na programu. Održavala su se različita
predavanja, susreti za obitelji, muževe i žene, mlade, djecu i starce. Tijekom
misija svi su se slojevi i sve generacije izredale na točkama. Pri kraju se
cijela župa ispovijedila a sve je završilo svečanom sv. Misom na kojoj su
sudjelovali vjernici ozarena lica i čista srca. Djeca su u skromnim haljinama i
nošnjama bila natiskana oko oltara i lica su im sjala kad su molila i
sudjelovala na toj sv. Misi. Na veliki križ u crkvi utisnula se godina misija s
velikim slovima gdje je stajalo: SPASI DUŠU SVOJU. U župne knjige se upisalo da
je cijela župa i još mnogi vjernici iz okolnih župa obnovila svoju vjeru u tim
danima.
Danas više nemamo ovakvih masovnih duhovnih obnova. Danas više nitko ne
razmišlja o svojoj duši niti o njezinom spašavanju. Danas vrijedi suprotno
pravilo: «Prodaj dušu svoju!» Prodaj dušu svoju i sve što je sveto samo da bi
mogao jesti piti, biti i imati.. Koliko bi se danas ljudi u našoj župi odazvalo
na sudjelovanje u ovakvoj obnovi ili misijama?
Danas neki redovnici ili posebne kuće duhovnih vježbi organiziraju duhovne
obnove, ali vijesti o njima slabo do nas dopiru. O njima čujemo kada već završe.
Na tim duhovnim obnovama obično sudjeluje manji broj ljudi ili samo oni kojima
je voda već došla do grla i kojima je to zadnja šansa. Kad su sve drugo probali
onda se sjete da trebaju nahraniti i napojiti svoju dušu.
Koliko danas praznih ljudi hoda našim ulicama, koliko bezdušnih ljudi upravlja
našim poduzećima, korporacijama i ustanovama?
Koliko mladih ljudi trati vrijeme u kafićima ispijajući loše kave i upijajući
dim cigareta? A teme njihovih razgovora su napuhane veličine i tračevi iz našeg
„dvorišta“.
Čovjek se pita nije li ovo vrijeme recesije ujedno i vrijeme da konačno
progovorimo o «recesiji duše» koju trpimo i u kojoj grcamo već desetljećima.
Hoćemo li na tom polju što učiniti? Hoćemo li uvesti «antirecesijske mjere»,
hoćemo li donijeti nove «zakone».
Trebamo li čekati skrštenih ruku da nas sve potopi poplava ponude ovoga svijeta
ili da nas uništi potres u kojem gubimo sve što vrijedi?
(dš)
|
