Ovo je hodočašće u meni ostavilo najdublji trag. Počelo je u rano subotnje jutro 25. rujna. Skupili smo se uglavnom iz župa Vrbani i Voltino-Ljubljanice, gotovo bi se moglo reći stalna „posada Samoborčeka“. Tu je po našem dobrom običaju odmah sve bilo „naše“ i s pjesmom, molitvom i blagoslovom, krenuli smo put Slavonije i Baranje. Kad smo rano stigli u Vukovar, još je sve bilo tiho i mirno, uspavano. Krenuli smo u crkvi Sv. Filipa i Jakova. Tamo nas je dočekao franjevački svećenik (studentski kolega našeg župnika ) koji nam je u kratko opisao povijest crkve prije , za vrijeme i nakon rata. U obnovljenom dijelu župe u dvorani smo pogledali dokumentarni film o strahotama Vukovara. To smo svi sigurno već nekoliko puta vidjeli, ali tamo gdje se to događalo, gdje je sve na to podsjećalo, ima drugačiji utisak. Mislim da nije bilo osobe koja nije spustila suzu gledajući ponovo te strahote, ta stradanja i ljudske patnje. Svatko je za sjećanje na te dane kupio neku sitnicu za uspomenu. Od sada moja vukovarska golubica za mene nije samo suvenir. Kad je pogledam, u njoj prepoznajem svaki onaj metak čiji se tragovi i danas vide, svu onu prolivenu krv, sve suze, neprospavane noći, glad, strah, zimu i neizvjesnost. A to nije trajalo jedan dan, mjesec, pa ni jednu godinu. Ne mogu zamisliti što sve su to ljudi preživjeli i kako… Tako shrvani krenuli smo prema Ovčari. Mogli bi se diviti ideološkom rješenju tog spomenika tuge kad ne bi prevladali ponovo oni jezivi trenuci stradanja nevinih ljudi. Kako je tu čovjek malo vrijedan kad ga do jučer njegov kolega i susjed može tako zvjerski mučiti u prostoru gdje su tovili svinje. U vječnom mraku, na sjećanje za njih svijetle žaruljice zvjezdice, naizmjence se osvjetljavaju slike nevinih žrtava, a spiralno u „bezdan“ gube se njihova imena. Na podu slama na kakvoj su živjeli kao stoka i dio ostataka njihovih osobnih predmeta s kojim su se zatekli u trenucima stradanja. A onda, zvjerski izmučeni i ubijeni bačeni u masovnu grobnicu. Kakav kraj života … Kad smo došli do spomen groblja gdje gori vječni plamen u simboličnom križu, prepoznali smo dosta poznatih imena o kojima smo slušali za vrijeme rata i čije smo slike i imena pronašli na Ovčari. Nije ih potrebno imenovati jer na tom su groblju svi heroji – heroji koji nisu postigli da ih se cijeni na dostojanstven način. Nije dovoljno samo zapaliti svijeću, postaviti vijence s trobojnicom, tamo se slikati i obećavati, a njihove nasljednike zaboraviti… Samo jedan dan a toliko toga doživljenog. Mislim da će još dugo živjeti sjećanje na to hodočašće. U meni je ostavilo duboki trag. Vjerujem i na ostale koji su došli otvorena srca. Ružica M. Slike s hodočašća pogledajte na faceboku.
