“Lijepo napreduje gradnja naše nove crkve”, – čuje se u razgovoru. “Nismo znali da će biti tako visoka nova crkva!” – još je jedan komentar. Lijepo je da ljudi primjećuju da se nešto dogada i da to komentiraju. Sada više nitko tko prolazi ulicama Drvinjem i Baštijanovom ne može ostati nezainteresiran i ne upitati se: “Što se to ovdje gradi?” Prošli petak bio sam prvi put na koru nove crkve koji je izbetoniran. Sve je u skelama izvana i iznutra. Čuje se razgovor i dovikivanje radnika na gradilištu koje je vrlo živo. Bruje strojevi, dolaze mješalice s betonom koji je već ugrađen u temelje i zidove crkve u tisućama tona. Plete se čelična mreža. Nova crkva dobiva svoj oblik. Razvija se poput djeteta u majčinoj utrobi. Sama građevina već sada svojim postojanjem svjedoći o vjeri, krščanima, Bogu, Crkvi. Jednog dana kada se iz nje bude razlijegao glasan pjev i molitva vjernika, ona će biti svjedočanstvo žive vjere u Ljubljanici i Voltinom. Kroz ovu crkvu možemo zamisliti sretniju i osmišljeniju budućnost za mnoge mlade stanovnike ovih naselja. U toj će se crkvi odgajati djeca i mladi da kao vjernici žive ovaj život. Ta crkva, koja će služiti mnogim generacijama bit će temelj za sva naša traženja i životne napore. Crkva će nositi ime Leopolda Mandića, sveca našeg prostora i našeg vremena. Tu, među svojim susjedima, Nikolom Tavelićem i Markom Križevčaninom, i on će primjerom sveta života svjedočiti onima koji budu tražili put do Boga.
