Planinarski križni put, 49. po redu, po zagorskim bregima za vikend, hm, ići ili ne ići? Hodanje puna dva dana s ruksakom na leđima i vrećom za spavanje, i to spavanje u školskoj dvorani na podu. Imam li ja uopće prikladnu obuću za takav pothvat? Prognoza kaže da će biti moguć i pljusak, pa trebala bih i učiti…
I na kraju, nakon silnih dvojbi nas petero mladih iz župe odlučismo se ipak sudjelovati na PKP-u. Jedan od nas bio je ipak veteran (ovo mu je, naime, bio već osmi put kako sudjeluje) pa nismo bili sasvim nepripremljeni. U subotu 24. ožujka u 6:30 krenuli smo autobusom ispred Lisinskog do prve postaje, Kumrovca. Za dobrodošlicu dočekao nas je doručak i topli čaj i odmah sam pomislila kako ovo neće biti baš tako teško. I nije bilo, prve dvije postaje. Nakon toga imala sam sve manje daha, a noge i leđa su me sve više boljeli. Tu sam bol cijelo vrijeme osjećala, ali samo u pozadini, gotovo i nesvjesna, jer smo se nas petero jako dobro zabavljali. Netko izvali neku foru, netko se nadoveže i tako unedogled. Naravno da sam zbog smijeha ostala bez daha taman kad smo se počeli uspinjati po nekom od brežuljaka. Ostalih 300-tinjak mladih također su hodali uz razgovor, pjesmu i smijeh. Nakon molitve na 7. postaji jedan dečko zaprosio je svoju curu (ona je rekla da), i onda smo krenuli do 8. postaje u tišini. Tih 30-ak minuta svatko je bio sam sa svojim mislima ili u molitvi, hodajući kroz predivan krajolik u suton.
U Desiniću, našem krajnjem odredištu za taj dan, čekala nas je obilna okrepa, nakon koje smo sudjelovali na sv. misi koju je predvodio povjerenik za mlade vlč. Ivica. On je naglasio da ne zaboravimo geslo našeg PKP-a: „U svijetu imate muku. Ali hrabri budite. Ja sam pobijedio svijet!“. Poslije kratkog kasnovečernjeg druženja, mrtvi umorni otišli smo spavati u dvorani mjesnog vatrogasnog društva ili u dvoranu osnovne škole. Kao utjeha za laku noć rekli su nam da će sljedeći dan put biti mnogo lakši.
Nakon ranojutarnjeg uspona do dvorca Veliki Tabor, počela sam naslućivati da put neće biti lakši, dapače, po završetku našeg hodanja zaključili smo da je bilo napornije nego prethodni dan :-)). Ali, kao ni prvog dana, taj umor i bol uopće nisu bili u prvom planu. I dalje smo se smijali, pjevali i molili. Na putu nam se i drugi dan pridružio vlč. Danijel, naš negdašnji đakon, koji je sada već župnik, a sreli smo i neke prijatelje i poznanike iz ostalih župa. Zatim tu je bio i jedan mladi Nijemac, volonter iz ekumenske zajednice Taize u Francuskoj, kojem su se jako svidjele naše duhovne pjesme, ali i cijeli križni put.
Nakon što sam zaspala tu nedjelju, u svom toplom krevetu, pribojavala sam se kako ću izdržati radni ponedjeljak koji slijedi, no zapravo sam slutila da će biti onakav kakav je i bio. Uspjela sam odraditi svoj dan bolnih nogu, ali vrlo okrijepljena i bez trunke umora, a sigurna sam da bi situacija bila upravo obrnuta da sam za vikend ostala doma i ‘učila’. Svaki put kad se prisjetim neke zgode, sve mi je draže što smo nas petoro sudjelovali na PKP-u. I sve manje se sjećam toga da mi je vreća za spavanje ipak bila malo pretanka, a sve više se sjećam veselih bakica koje su nam mahale dok smo prolazili ili povjetarca koji je puhnuo baš onog trenutka kad mi je bilo prevruće.
MB