Uzašašće Kristovo, Uzašašće Gospodinovo je kršćanski blagdan kojim se 40.dan poslije Uskrsa slavi Kristov ulazak na nebo. To je neizmjerno bitan trenutak za sve nas koji vjerujemo u Njega. Istina, nama je bit u Istini kao polazištu svega što je u vezi s Kristom. Jer, Krist je Istina. Put kojim On dolazi je staza kojom bismo Ga rado slijedili. Naravno, ako smo za to spremni. Prisjetimo se da Njegov put nije ni crveni tepih ni mekana, dobro njegovana trava, niti bilo što tome slično.
Tijekom Korizme pokušavali smo shvatiti smisao Njegove žrtve. Njegov Put je usmjeren ka Životu, snu svakoga bića. Život je doista privilegij, uzmemo li u obzir mnoge koji, zahvaljujući čovjekovoj težnji za lagodnim življenjem, nisu uspjeli ostvariti taj veliki san. Isusovo žrtvovanje za čovjeka je taj Put. To nije bilo kakav put. To nije put u nekakve besciljne daljine i širine, put koji će u tim velikim i inim prostorima izgubiti svoj smisao. Isus je znao kamo ide. Znao je da je toput koji vodi do našega srca, do našega života. Svakako je to put zbog kojega ćemo vječito osjećati potrebu zahvaljivati se Majci Božjoj što Ga je rodila. Kad krećemo, pa i na najkraći put nerijetko čujemo: “Neka te dragi Bog čuva.”
Zanimljivo je razmišljanje o Isusu. U svemu što je s Njim u vezi sveto je, uzvišeno. Istinska vrijednost je upravo u Istini koja nas zaokuplja, otvara nam oči, krijepi našu dušu. Znamo da je svaki Njegov korak posvećen nama, našim danima koje ćemo provoditi na zemlji i našim željama da Mu i nakon ovozemaljskoga života budemo bliski. Zahvaljujući Njegovu trpljenju, smrt ne doživljavamo kao tragediju nego sretan trenutak. Život je nešto čemu se svi radujemo, borimo se da nam bude što bolje, ljepše, zanimljivije. Pred nama se stalno otvaraju novi razlozi za novim spoznajama o svemu što je u vezi sa životom. Život je lijep, ako ga doživljavamo u takvom svjetlu. Vjerujem da su rijetki koji se mole da im u životu bude teško, da im život bude ispunjen problemima, da osjećaju težinu jer su živi. Život, ma kakav bio, mora biti usmjeren k Isusu. Isusova nazočnost u našem životu je neizostavna. Bez Njegove nazočnosti gubimo smisao postojanja, a to je upravo
ono što ne želimo. Mi smo ljudi koji želimo znati što radimo i zbog čega. Često razmišljamo i o tome hoće li nam se isplatiti trud. Bez Njegove nazočnosti postajemo žrtve svega dosad spomenutoga. Bez Njegove nazočnosti živimo u strahu, a strah je čovjeku oduvijek problem. I nadalje razmišljamo o životu. I nadalje strepimo da nam u životu ne krene po zlu. I nadalje smo okrenuti prema sebi i svojima, prema svemu do čega nam je stalo. To je naš ovozemaljski put koji, kao što se vidi, nije ni lagan ni jednostavan. Primijetili ste da je u ovih nekoliko rečenica spominjan čovjek, to krhko biće na zemlji. Spominjano je usamljeno ljudsko stvorenje koje se prečesto zanosi mišlju da je svemoćno, da bez Boga može ostvariti sve svoje velike i male snove.
Na Boga nikada ne smijemo zaboravljati. On je taj koji će nam pomoći u svakom trenutku. Ne zaboravimo da je život s Njim doista lijep, konkretan, sadržajan, životan… Stoga ne zaboravimo na stalnu potrebu prizivanja Duha svetoga. Ne susprežimo se, u svakoj prilici, željenoj i onoj neočekivanoj, neželjenoj, a sigurno se događaju, izgovoriti: „Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje“. Mi smo ovdje i sada na zemlji, živimo uvjereni da si Ti uvijek s nama. S radošću ćemo jedni druge pozdravljati sa Bog! Ovo je prigoda istaknuti da “bok” nije jednako pozdravu “Bog!”
Bog je stvaran lik koji je naša stvarnost. Želimo Ga doživljavati u duhu svoje vjere, jer je On naša Istina, Put i Život. Mislim da ćemo, ako razmišljamo na taj način, doista i osjetiti ljepotu življenja. Svaka sveta misa bit će doživljaj stvarnog Isusova uznesenja.
Hvaljen Isus i Marija!
M. Pervan