Sada, s odmakom od tjedan dana pitam se: kada je počelo moje hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj? Počelo je pozivom. Željom. Da se susretnem s Isusom u hodu, u bolnim nogama, u žuljevima, ali u radosti susreta s drugom braćom i sestrama. Dijeljenju vode i hrane, tereta.
Krenuli smo hrabro u 5 sati ujutro od zagrebačke katedrale. Čekalo nas je 12 sati hoda te zelenilo Medvednice preko koje smo trebali prijeći. Putem su čitane postaje križnog puta koje su na predivan način povezivale Kristovu muku sa životom kardinala Stepinca. Naš sunarodnjak koji nam je svojim primjerom pokazao što je ljubav. Položiti život za svoje prijatelje.
Nakon 4 sata dosta napornog hoda, zajednički smo slavili Sv.Misu u župnoj crkvi Gospe sljemenske. Nakon mise, kratko smo se odmorili uz čaj i sendviče i nastavili radosno dalje. U zajedničkoj molitvi i razgovorima proticali su sati. Postajalo je sve teže hodati, ali nitko se nije žalio. Svi smo bili svjesni da je Učitelj blizu i onda kada je najteže. Odustati – nije opcija. Prikazati svoju bol i umorne noge za naše voljene – blagoslov je i radost. Pred Marijom Bistricom susreli smo se s drugim hodočasnicima te smo svi zajedno svečano došli Gospi. Nitko putem nije izgubio osmijeh pa je to bila jedna razdragana kolona iz koje se orila pjesma. Dočekala nas je Majčica raširenih ruku. Primila sve naše zahvale i molbe. Sve naše prijatelje i rodbinu koju smo joj donijeli u svojim srcima. S ljubavlju nas je pozvala da se opet vratimo te da s Kristom hodamo i na životnome putu. Koji također nije lagan… ali je s Njime radostan.