Svetost osvaja srca ljudi
Ovogodišnja velika devetnica, a osobito trodnevnica, uoči blagdana zaštitnika naše župe, svetog Leopolda Bogdana Mandića, odisale su posebnim tonom. Ta događale su se u ozračju Godine milosrđa, čiji je jedan od zaštitnika upravo naš sv. Leopold, kao i nedavnom boravku Svečeva tijela u Zagrebu, među svojim narodom. U nama su još živo prisutni toliki doživljaji tih za nas blagoslovljenih dana. Gotovo nam se čini da je naš sv. Leopold ostao na neki novi način prisutan, kako u hrvatskom narodu, tako i u našoj župi.
Što je to tako snažno privlačno na ovom poniznom redovniku i nakon više od pola stoljeća od njegove smrti? Što nas je ne samo oduševilo, nego u našim srcima, možda i životima, ostavilo nezaboravan trag? Odgovor je tako jasan: njegova svetost! Dobrota i milosrđe kojima je darivao ljude za svoga života prelili su se kroz povijest sve do nas. On je bio jasni svjedok ljubavi Očeve i darivatelj Božjeg milosrđa kroz sakramenat pomirenja. Zaboravljao je na sebe, da bi čovjeku pokazivao Očevu milosrdnu ljubav i upućivao ga na nju.
Svaki od propovjednika trodnevnice nastojao je na svoj originalan način orisati nam veličinu sv. Leopolda, svaki nam je iznio neki novi detalj svečeva života ili vidik njegove svetosti. Jer svetost nekog Božjeg ugodnika primjer je nama živima kako mi danas trebamo živjeti vjeru i protkati ju u svoj svakodnevni život: osobni, obiteljski, profesionalni, narodni.
Sveti Leopold zasjenio je ovih dana tolike velikane svijeta, jer ga je počastio i proslavio sam Otac nebeski, čijem je Sinu tako ponizno, postojano i vjerno služio. I mi smo imali izuzetnu priliku i čast to u njemu prepoznati, o tome razmišljati, na tome se napajati, svjedočiti i odlučivati se za dublje služenje Bogu i bratu čovjeku, poput ovog skromnog redovnika. Pred nama stoji isto Isusovo obećanje da će i nas proslaviti Otac nebeski služimo li ovdje svim srcem i životom njegovu Sinu. Na primjeru sv. Leopolda vidimo da to nije kratkotrajan sjaj „zvijezda“ ovoga svijeta koje bljesnu i ugase se, nego je to trajna proslava nas u zajedništvu s Isusom i našim nebeskim Ocem.
A sv. Leopold je pravi primjer kako nema kod Boga malih i velikih, sposobnih i nesposobnih, darovitih ili ne. Po ljudsku on je imao nedostatke pa i hendikepe, ali je sve prihvatio kao dar i stavio u službu Bogu i ljudima, postavši „gorostas duhom“, kako je za njega rekao sveti papa Ivan Pavao II. Za života mu nisu „cvjetale ruže“, bio je ponižavan, odbacivan i prognan, no put kojim je izabrao ići bio je put Isusa Krista, koji po križu vodi do sigurnog uskrsnuća.
Sveti Leopold, njegova svetost ostaju i nama trajno nadahnuće kako da svoj život naučimo prepoznavati kao dragocjeni dar od Stvoritelja i u ovom svijetu, unatoč svemu, svim srcem i snagama odlučujemo se za život, za ljubav, za neprolazno, za vječnost.
Marija M.