30. nedjelja kroz godinu, 23. listopada 2011.
Izl 22,20-26 * Ps 18,2-4.47.51ab * 1 Sol 1,5c-10 * Mt 22,34-40
Često smo puta, još od malih nogu, oponašajući primjere ljudi koji nas okružuju, naučili druge promatrati kroz ovakve ili onakve naočale. Zato nam se uz određenu osobu uvijek jave određeni osjećaji, dojmovi, predodžbe – ono što smo preko drugih ili vlastitim iskustvom spoznali. Prema njoj postupamo i zaključujemo na temelju toga, nerijetko i samo na temelju izgleda, premda teoretski znamo onu staru hasidsku opomenu: „ne gledaj vrč, nego sadržaj vrča“. Ne razmišljamo kako su ti naši sudovi varljivi, nesigurni i krivi. Jer, što možemo istinski znati o drugima kada smo sami sebi prečesto puta čista nepoznanica? Pjesnik Ujević kaže: „Uplašen sobom svoje suze gutam, tajanstvo stvari i život zebe, ne poznam ništa – a najmanje sebe“. Zato je najbolji mogući stav prema svakoj osobi – ljubav. Ako smo zahvaćeni duhom ljubavi, nikada nećemo pogriješiti u prosuđivanju.
Kako razumijeti zapovijed “Ljubi bližnjega kao samoga sebe“(usp Mt 22,39)?!? Promatrajući Krista rekao bih: bez pridražaja i ograničenja. Bližnji nije onaj koji mi odgovara ili manje, već svatko onaj koji se u bilo kojem trenutku pronađe u mojoj blizini, bilo duhovnoj bilo tjelesnoj, i kojemu ja dopustim da u meni može prepoznati ljudsku toplinu koju sam kao kršćanin pozvan ponosno pronositi ovim svijetom. No čini se kao da je to nemoguće, kao da je nemoguće uvijek i svakoga tako voljeti svojim ljudskim srcem. Dogodi se ne rijetko puta da te i najbliži i najdraži dovedu u situaciju srdžbe da taj tren ni prema njima ne osjećaš ljubav, kao da se sakrije, potamni. A što tek reći o ljubavi prema onima koji nam nisu simpatični ni svojim karakterom, ni nastupom, ni stavom….
Pa kako je onda moguće ljubiti bližnjega kao samoga sebe? Ne čini li se to pomalo „utopistički“??? Gledajući očima ovoga svijeta možda, ali gledajući Božjim očima nikako! To je jedino moguće tako da najprije ljubimo Boga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Jedino tako da stvorimo u svojoj duši prostor za Boga koji će u nama ljubiti bližnjega. To nije jednostavno jer je za to najprije potrebno odreći se samoga sebe i slijediti Krista. A to znači boriti se protiv samih sebe i protiv vlastite naravi, koje je sklona i vlastitoj ugodi i volji. No kada barem na trenutak spoznamo što znači božanski život u nama, sve drugo ostaje po strani i u sjeni. Neka nam u tome od pomoći i primjera budu i životopisi svetaca, koji su, poslije Svetoga Pisma, najkorisnije štivo za dušu. Oni su ti koji redom svjedoče o tome kroz kakva se čišćenja mora proći da bi se došlo do stanja ljubavi o kojoj Isus govori.
Jer ako je Bog ljubav, a jest, i ako smo mi stvoreni na njegovu slike, a jesmo, onda smo najvjernija Božja slika samo kad odražavamo ljubav, ne zaboravljajući da je upravo ona ta koja u čovjeku rađa smislom, a smisao i tvog i mog postojanja jest biti radostan!!!
Vlč.Josip Horvat