Ovih ćemo dana slaviti blagdan Svih Svetih i Dušni dan; pohoditi grobove svojih pokojnika, moliti i paliti svijeće za njihove duše. Htjeli mi ili ne, ovo je vrijeme kad razmišljamo o neizbježnoj činjenici i vlastite smrtnosti. Stojimo i pitamo se ima li što prijeko? Je li smrt zadnja postaja našeg puta?
Ima nešto u nama što želi biti vječno, to su doživljaji i trenuci koji su po svojoj naravi neuništivi. Po njima kao da se vječnost nastanila u nama. Prije svega su to trenuci ljubavi. Oni su ujedno trenuci istine jer nam otkrivaju pravo lice života. Težnja za besmrtnošću ne može se roditi iz doživljaja osamljene, u sebe zatvorene sreće, nego iz zajedništva, iz susreta, iz davanja. Čovjek otkriva pravi život kad izađe iz uskih granica svoga “ja”, kad sebe zaboravi, kad se žrtvuje i daruje drugome, kad ne živi za sebe, nego za istinu, pravdu, ljubav. Ovaj izlazak, exodus, iz sama sebe dovršava se u trenutku vlastite smrti.
Naučiti umirati znači znati živjeti. U svakom činu ljubavi doživljavamo smrt, jer ne možemo istinski ljubiti drugoga ako ne umremo samome sebi. Gdje je čovjek sposoban za ćudorednu odluku, gdje odgovorno i ozbiljno svladava životne zadatke, gdje je kadar da se iz ljubavi zalaže za dobro drugoga, gdje god ima žrtve, vjernosti i dobrote bez nade u drugu nagradu osim nagradu vlastite savjesti, gdje god čovjek, makar i ne znajući, živi po Isusovu načelu: “Nisam došao da budem služen, nego da služim i život svoj dadem za druge”, tamo čovjek već ima iskustvo vječnosti. Smrt, dakle, ne samo ona konačna, dio je života i poziv da umirući sebi ulazimo u trenutke radosti koji su predokus vječnosti.
“Naša domovina je na nebesima”, kaže sv. Pavao. No nebesa nisu mjesto ni prostor. Nebo je Isus Krist u osobi; ono je ondje gdje je Krist prisutan po vjeri, nadi i ljubavi. Mi smo dakle već sada u nebu toliko koliko je Krist zahvatio naš životni prostor. U taj smo prostor ušli po krštenju, a sve dublje u nj urastamo usvajajući molitvom, žrtvom, čitavim životom Kristove misli i osjećaje, njegove stavove i shvaćanja. Život je s Kristom predokus neba na zemlji.
Ovdje ga gledamo izdaleka, kroz mrak vjere, tamo licem u lice. Nebo je neprikriveni, dugo očekivani susret s Kristom koji nikada ne prestaje. Obećanje tog susreta upisano je u čovjekove dubine. Svaki je čovjek čitavim svojim bićem usmjeren prema Kristu. U posljednjem će susretu s Kristom biti ispunjene sve čežnje i nadanja. Kristov se lik dok smo na zemlji, s mukom rađa u čovjeku. Svi potresi i životne borbe, sve radosti i žalosti služe samo tomu da nas suobliče Kristu i prodube životnu vezu s njime.
U susretu s Isusom Bog će za nas postati vidljiv. Nećemo utonuti u ocean beskrajnog Božjeg bića, niti se izgubiti u neizmjernosti apsolutnoga Boga, nego ćemo svu svoju radost doživjeti u Isusu Kristu, u susretu s ljudskim očima, u zagrljaju s ljudskim srcem. Sve će biti neizrecivo intimno, ljudski blizu, toplo, bit će izvorno naše. Bit će to ono “što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, a što pripravi Bog onima koji ga ljube.” J.H