Naši župljani, njih tridesetak, zajedno sa župnikom vlč. Davorom Štuljanom hodočastili su 1. i 2. listopada kršćanskim tragovima u Bosni i Hercegovini i to su podijelili s nama u riječi i slici.
Polazak na hodočašće bio je predviđen u rano jutro. Koliko je bilo željno očekivano već se vidjelo po tome što su svi bili na vrijeme točni i u dobrom raspoloženju. Uz ranu jutarnju molitvu krenuli smo …
Ubrzo nakon prelaska granice kao da smo ušli u povijest. Uz promatranje okoliša stigli smo do našeg prvog odredišta – trapističkog samostana kod Banja Luke. Opat Franz Pfaner koji je 1869. god. došao na ovo područje tu je započeo gradnju samostana i kasnije mu dao ime „Marija Zvijezda“. Naš domaćin jedan od trojice opata koliko ih danas tamo živi, opširno i zanimljivo pričao nam je o životu samostana u prošlosti kao i sadašnjosti. Čuli smo kako su oni živjeli s narodom, kako im pomagali, učili ih, davali im znanje različitih zanata, kako su uopće opstali. Nama su najpoznatiji po siru koji se po njima naziva Trapist i čija proizvodnja ima tradiciju dugu više od 130 godina. Zato smo svi pohrlili kupiti taj sir i osjetiti čaroliju okusa čiji se recept čuva u tajnosti i danas ga u samostanu zna samo jedan opat.
U katedrali Sv. Bonaventure, u Banja Luci, dočekao nas je ljubazni župnik. On nam je pokazao i ispričao povijest katedrale, o životu župljana koji sudjeluju u gradnji i obnovi nove katedrale. Tu smo vidjeli kapelicu bl. Ivana Merza, te originalni sarkofag s relikvijama blaženika.
Slobodno vrijeme iskoristili smo za samostalnu šetnju gradom, kako smo u šali rekli, osjetili „ritam ulice“. Ta različitost kulture bila je nešto novo.
Putovanje se nastavilo prema svetištu sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca. Između planina, na osami, „strši“ velika nova crkva, još u gradnji ali životom puna. Čula se pjesma, čuo se život. Pokraj nje je novoizgrađena crkva na starim temeljima od materijala preostalog od drevne stare crkve, uništene u ne tako davnom ratu. Nekako me podsjetila na našu crkvu na Voltinom. Ne po obliku, ne po građi. Njihov župnik, dok je pričao povijest i značenje ovog svetišta za sve ljude koji tamo nalaze utjehu i mjesto za osobnu molitvu, bio je u fratarskom habitu. Kad nam je sve lijepo ispričao, bio je jedan od nas, u civilu , sa radnicima, sa župljanima. Baš kao kod nas. Idemo dalje… prema Kupresu. U širini pogleda oko sebe, opjevani Kupres i crkva Sv. obitelji. Ne vide se kuće, ne vidi se narod, a crkva velebna, prostrana nova i lijepa. Pitam se za koga tako velika. I na to je došao odgovor. Gospodin koji nas je dočekao ispred turističke zajednice, kao pravi domaćin, odgovarao je na sva naša znatiželjna pitanja. S puno ljubavi i čežnje ispričao nam je o stradanju naroda ovog područja u nesretnom ratu, o njihovoj današnjoj borbi za dostojanstven život i crkvi koja je nastala iz „prkosa i ponosa„ ovakva lijepa, velika i koja je za vrijeme mise puna naroda. Tako velika a ispunjena narodom. Ne treba se bojati budućnosti sa takvim srcima…
Idemo dalje… prema samostanu i crkvi na Šćitu. U vožnji autobusom, onako s visoka još se ljepše vidi priroda i sva ljepota tog kraja. Tu je naročito došlo do izražaja sva ljubav i nostalgija za rodnim krajem kad nam je naš vodič, krasan mlad čovjek, pričao događaje iz života svojih susjeda, njihovim stradanjima i progonstvima zbog čega su se morali rasuti po cijelom svijetu. Vani sunce, sva Božja ljepota, a sjećanja mame suze. Evo nas u Rami. Oko nas predivna panorama jezera, u svoj svojoj ljepoti, pomalo presušenog a tako veličanstvenog. Tu nas je dočekao mladi franjevački svećenik i vrlo živopisno ispričao povijest samostana, povijest i dolazak Hrvata na ova područja, njihova stradanja, progonstva i život sve do danas. Da bi to bilo upečatljivije u etnografskom muzeju, koji je uz sam samostan, imali smo priliku vidjeti postavu izložbe koja prikazuje život stanovništva tog kraja, alate i zanate kojim su se bavili, njihove nošnje, običaje. Slikovito su prikazali prirodu koja ih okružuje, biljke i životinje koje tu obitavaju. Uz zvuke šume postavljene su preparirane životinje u svojim staništima, tako da je to bila jedna zanimljiva šetnja tajnama šumskog života.
Prepuni dojmova sakupljenih u jednom danu krenuli smo u Potoke, mjesto kraj Mostara, gdje smo se smjestili u Kući susreta „Emaus“. Tu smo se još malo družili prije počinka.
U jutarnjim satima uputili smo se u Međugorje. Tamo nas je dočekala uobičajena gužva mnoštva vjernika. Prvi naš zajednički cilj bio je da se popnemo na brdo Križevac, moleći postaje križnog puta. Da smo bili na izletu možda bi se ljutili na silno mnoštvo ljudi koji su nas okruživali i otežavali u našem naumu. Ali tu smo svi bili s istim ciljem, molitvom i vjerom i ta gužva samo je poticala da ideš dalje, gledaš ispred sebe, paziš gdje ćeš stati i kako proći. Kao život. Cilj ‒ dolazak pred križ, svatko u svojoj osobnoj molitvi i mislima na one koje smo ostavili kod kuće, na one koje smo ostavili u podnožju brda a nisu se mogli uspeti, na naše životne patnje i radosti. Kad smo se svi našli u podnožju brda, sretni s ispunjenim „zadatkom“ uputili smo se u Etno selo Herceg . Tu smo se malo opustili i uživali u lijepo uređenom prostoru koji prikazuje starine, život nekada, a uživanje sada. Sljedeći korak, Brdo ukazanja, povratak u Svetište, molitva za osobne potrebe, ispovijedi, krunica, misa, zalazak Sunca….a onda zajednička večera u podrumima „Andrija“ kod Čitluka. To nije bilo slučajno. Naš domaćin, markantan gospodin sa širokim osmjehom dobrodošlice, pokazao nam je i objasnio porijeklo ovih podruma, svoju obiteljsku tradiciju, njihova osobna stradanja i uspjehe, njihov život. Radost svih nakupljenih dojmova došla je do punog izražaja kroz pjesmu, smjeh, i ukusnu večeru, tradicionalnu Žilavku i Blatinu. S pjesmom smo opet krenuli u našu kuću „Emaus“, na počinak.
Nakon doručka, oproštaj od „Emausa“ i put prema Mostaru. Došli smo rano na jutarnju misu u Franjevački samostan, crkvu sv. Petra i Pavla. Kad smo stigli bili smo sami, no u čas se crkva ispunila vjernicima, pa se njihova i naša pjesma spojila u zajedništvo. Počastili su nas za dobrodošlicu. I tu smo slušali anegdote i povijest samostana i naroda, razgledali ostatke stradanja, slike ruševina, uvijek se iz početka čudili do kuda seže ljudsko zlo, a do kuda dopire ljudska upornost, vjera i ljubav. Kako ponosno izgleda crkveni toranj sa svojih 112 metara u visinu.
U slobodno vrijeme razgledali smo zapadni dio grada, staru gradsku jezgru, različitost kulture i vjere, pojeli tradicionalne ćavape, kupili suvenire i krenuli dalje.
U blizini Ljubuškog posjetili smo vodopad Kavica, nastao od bistre i pitke rijeke Trebižat, jedine ponornice u Evropi koja izvire kod Imotskog, ponire i izvire devet puta i ulazi u Neretvu. Veličanstveno. Nedaleko Ljubuškog posjetili smo Samostan na Humcu. U sklopu Samostana nalazi se jedan od najstarijih muzeja u BiH, u preuređenom nekad vinskom podrumu, čuvaju se starine i iskopine ovog dijela zemlje, bilo vjerskog ili svjetovnog karaktera, samostanska knjižnica, te najbogatija zbirka umjetnina na temu „Majka“. Ova izložba kao da je zaokružila naš hod. Početak života, hod kroz život, uvijek prati ‒ Majka. Zato smo i išli majci, Majci Mariji…
Hvala Gospdinu što smo bili u mogućnosti proživjeti ove trenutke zajedništva, svatko sa svojim nakanama, potisnutim patnjama, tugama i radostima koje nas prate. Opet smo oživjeli jedinstvo vjere, međusobnu brigu za drugoga, svoje anđele čuvare.
Ružica MEĐUGORAC
