Svakodnevno čujemo da je netko preminuo. Ako je taj netko nama blizak, reakcija je već poznata: “Joj strašno”, najčešće s nevjericom konstatiramo. ” Pa, kako? Još jučer smo zajedno razgovarali. Bio je tako pun života. Ne, to nije moguće…”. Mogli bismo se tako do unedogled prisjećati nama dragih lica i uvijek će reakcije biti slične. Nikada nećemo morati glumiti jer, to su osjećaji koji nas u tim trenucima obuzimaju. Osjećamo prazninu. Netko na koga smo navikli odjednom, ili na neki drugi način, nepovratno je otišao s ovoga svijeta. Ništa neobično. Ako nas je netko zauvijek napustio, oplakujemo ga. To su, u svim kulturama pa i našoj kršćanskoj, katoličkoj, drevni običaji. Tugujući za nekim pokazujemo da se radilo o osobi vrijednoj poštovanja. Tugujemo za nekim iz ljubavi prema njemu. Pokazujemo da smo radosni, sretni i zadovoljni jer je takva osoba živjela među nama. Naša tuga odjednom prerasta u sreću, zadovoljstvo… Osjetili smo prisutnost Boga. On nas potiče na razmišljanje o ljudima kao najvećem Božjem daru. Polako shvaćamo da je i smrt dio života. Spoznajemo smisao življenja koji se temelji na činjenju dobra drugim ljudima. Na taj način ne zatvaramo krug svoga postojanja nego ga širom otvaramo. Svatko tko na ovome svijetu čini dobro, živi u skladu s Božjim zakonima, postaje poput kamenčića bačenog u vodu. Kamenčić, kao i ljudski život nestaje, a oko njega se šire krugovi koji su oličenje svega lijepoga na ovome svijetu. U tom smislu naši krugovi nisu umiranje, nestajanje, nego novo življenje i novo nastajanje. To je vrhunac življenja kojemu valja stalno pridavati pravo značenje. Taj vrhunac očituje se u likovima svih naših najmilijih koje je dragi Bog pozvao k sebi. Ovih dana ćemo se na dostojanstven način prisjetiti svih njih, moliti se da budu što bliži Stvoritelju. U povodu Dana mrtvih s radošću ćemo obilaziti njihova vječna počivališta. Svi kršćani, koji to doista i jesu, bez ikakvih neugodnosti će oplakivati svoje najmilije jer su oni to i zaslužili. Time dokazujemo da smo ljudi sa svim osjećajima svojstvenima Božjim stvorenjima. O smrti je, na svoj način, pisao i poznati nam pjesnik Antun Branko Šimić. On kao običan, jednostavan čovjek, a ipak jedan od najvećih hrvatskih pjesnika u pjesmi Smrt i ja kaže: Smrt nije izvan mene. Ona je u meni… Plamen svijeća neka bude simbol neugasive ljubavi kojim slavimo susret s Bogom. M. Pervan