Prva korizmena nedjelja

Živimo u vremenu i društvu u kojem je ljudski život samo sredstvo k ostvarenju cilja. Čovjek, svjestan svoje gotovo apsolutne slobode i mogućnosti, no ipak stavljen u sobu čiji bi zidovi trebali biti moralna načela, pokušava od sebe stvoriti nadčovjeka, ne čovjeka mira, nego čovjeka destrukcije i smrti. Teror i nasilje, ubojstva i mučenja, krađe i prijetnje. Sve su to pojmovi kojima možemo opisati onu našu tamniju, ali i dominantniju stranu stvarnosti.
Nemoral i ljudska izopačenost postali su oruđe današnjice, dok su obični ljudi poput pijuna na šahovskoj ploči. Njima se upravlja i manipulira prijetnjama i strahom. Razlozi su uvijek bili u različitostima mišljenja ili fizičke konstitucije. Povijest pokazuje da je i vjera često bila uzrokom i povodom sukoba i ratova, no i sadašnjost nam ne pruža nimalo drugačiju sliku.
Kada ljudska uvjerenja postaju bitnija od samih ljudi, nasilje je neizbježno, a tragedija zajamčena. Kako se postaviti i što učiniti? Treba li dignuti šake k nebu i, kao što nerijetko činimo, okriviti Boga ili zanijekati, udareni ružnom slikom svakodnevice? Treba li uroniti u takav život i stopiti se s tom uzavrelom i korumpiranom stvarnošću? Leži li odgovor u koricama antičke knjige, skrivenom trezoru banke ili u jednom zanemarenom i diskriminiranom tamnom kutku ljudskoga uma? Umire li zajedno s našom savješću i naše poimanje o Bogu? Umire li duhovno zapravo čovjek, a ne Bog?