Danas se vrijednost čovjeka sve više mjeri po uspjesima koji su znak njegove samoostvarenosti. Uspjeh u radu, uspjeh u pastoralu, uspjeh u školi, a ne rad, pastoral, učenje. Time je sve stvoreno, na čelu sa samim čovjekom, izgubilo vrijednost jer sve se mjeri po tome koliko će mi uspjeha “to” donijeti, koliko će “to” koristiti mojemu uspjehu. Time je cvijet prestao biti cvijet, kamen je prestao biti kamen, more je prestalo biti more, sunce je prestalo biti sunce. U samoostvarenju Bog je prestao biti Bog, ali je i čovjek prestao biti čovjek.
A evanđelje vrvi od neuspjeha. Ne ostvarujemo li se mi, dakle, kroz neuspjehe više nego kroz uspjehe? Nisu li, dakle, nama potrebni uspjesi? No, ne “ostvaruje” li se Bog upravo kroz naše neuspjehe, ne dolazi li on upravo kroz njih i kroz naše granice do izražaja? Nisu li Bogu “potrebni” naši neuspjesi da on može nastaviti tamo gdje smo mi zapeli zajedno s nama. To treba pravilno shvatiti, a ne mazohistički. Bog nema što raditi s nama ako smo poželi uspjehe i sebe ostvarili. Njemu tu mjesta nema. Tu Radosna vijest sa svojim blaženstvima i križevima, sa svojim neuspjesima ne dopire… (iz knjige “Ne-koristan Bog” Milana Špehara)
