Pred nama je kraj još jedne crkvene godine. Osvrnemo li se unatrag prepoznat ćemo se u različitim stvarnostima. Neke su nam želje ispunjene, a one koje nisu, molimo se da nam se ispune. Svršetkom crkvene godine započinje jedno posve novo razdoblje. U ovom razdoblju mi kršćani doista postajemo jedinstveni. Svi, kao jedan, spoznajemo bit iščekivanja. Mi nećemo niti želimo biti isfrustrirana, beznadna masa pojedinaca koja, uzaludno, iščekuje nekakvog nepostojećeg tipa koji će čarobnim štapićem sve naše iluzije pretvoriti u “blistavu” stvarnost. Naši pogledi usmjereni su u događaj koji je prepoznatljiva stvarnost. Već od prve nedjelje Došašća svakoga jutra odlazit ćemo na ranu jutarnju misu kako bismo si uljepšali dan.
Susreti s Bogom čine nam zadovoljstvo. Za nas kršćane je svaki susret s Bogom nova stvarnost. Ne ona spektakularna zbog koje ćemo sa zebnjom iščekivati novi dan, nego stvarnost u liku Isusa Krista radi koje ćemo, s osmijehom, prihvaćati teret novoga dana. Naša stvarnost nikako, bez obzira kakva bila, nije surova. Ona je dio nas jednostavnih ljudi. U sebi nosimo darovani nam život. Život Prvorođenca postao je sastavni dio svih naših života. Svi su satkani od iste niti koja se zove Ljubav. Božja ljubav nadzire i čuva sve nas. Stoga žarko iščekujemo svako jutro, zornicu, susret s Bogom koji nas ljude čini upravo jednostavnima, ponosnima i sretnima. Mi, ovakvi kakvi jesmo, žudimo za novim susretom kako bismo postali onakvi kakvi bismo trebali biti – djeca Božja. U tome i jest smisao Došašća. Mile Pervan
