U vremenu kada djeca roditeljima ne iskazuju odgovarajuće poštovanje, kada roditelji pokušavaju, ali često puta ne uspijevaju u potpunosti shvatiti svoju djecu, Isus nam nudi odgovor.
Nitko od nas ne može sama sebe sagledati i razumjeti do u detalje zašto je u svojoj prošlosti postupio ovako ili onako. Kažemo ponekad: „Ne znam što mi je bilo!“ I doista ne znamo i ne možemo biti svjesni kako je na nas utjecala naša narav, naša okolina, životne okolnosti, drugi ljudi… Kako god bilo, griješimo, i to često. Tako smo u poznatoj Isusovoj prispodobi mogli vidjeti kako lakomisleni mladić može strašno pogriješiti. Osjetio je miris novca, pomislio kako je u cijelosti sam spreman upravljati svojim životom i dobrima, napušta „stegu“ očinskoga doma i odlazi u svijet kako bi ostvario životne snove. No ubrzo zbog nepromišljenog načina života dolazi do strašnog sloma. Dolazi do velikog razočaranja, otvaraju mu se oči i postaje svjestan da je život ipak nešto više, da „stega“ očeva doma nije sputavanje, nego milost koja otvara mnoga vrata i osigurava obilje radosti. Shvativši svoj grijeh, sin se kaje, ponizno priznaje svoje slabosti i odlučuje oca moliti za oproštenje. Nama se na žalost mnogo puta događa da ne priznajemo svoj grijeh i svoje slabosti, da si nismo sposobni pogledati u oči i reći: „Pogriješio sam.“ Koliko god istina bila bolna, moramo se s njom suočiti. Pao sam na ispitu, jer sam ljenčario. Odnosi u mojoj obitelji su loši jer odbijam razgovarati, bježim u alkohol, kocku i sumnjiva društva… I tako dalje, i tako dalje. Dokle god ne priznamo da smo pogriješili, kao izgubljeni sin, nećemo moći ništa učiniti, nećemo se moći pomaknuti s mjesta. Priznanje i pokajanje dovodi do obraćenja, do promjene života. Slika oca iz Isusove prispodobe zapravo je slika Oca nebeskog koji svoju izgubljenu djecu čeka raširenih ruku. Bog je milosrdni otac koji svoje grešno dijete ne osuđuje, nego ga grli, daje mu sigurnost, i uvijek daruje novu priliku. Neka i nama prispodoba o izgubljenom sinu bude poticaj da Boga gledamo kao milosrdnog Oca, i da se iz dana u dan vraćamo u njegov zagrljaj. Ivan Valentić, kapelan